Da je malo, živa je istina, no koliko mu je srce uistinu veliko, mislim da ćete se sami uvjeriti ukoliko odaberete Vodice za sljedeće ljetovanje. Vodičani za sebe kažu: "Nemamo baš neke spomenike, ali ćete se u našem malom mistu osjećati bolje nego kod svoje kuće".
Stoga i ne čudi da su se Vodice razvile u jedno od najpoželjnijih i najposjećenijih turističkih gradova Dalmacije. I to sve zahvaljujući gostoljubivosti i srdačnosti stanovnika. Iako su u prošlosti većinom bili težaci, s vremenom su shvatili vrijednost turizma i ostao im je u krvi. Samo bih nadodala kako ga stvarno imaju u malom prstu, pa i ne čudi kako je to mjesto prošle godine zabilježilo rekordan broj gostiju koji su ostvarili gotovo milijun noćenja.
Razvoj turizma je započeo unazad pedesetak godina. Nakon II svjetskog rata, pedesetih godina prošlog stoljeća, jedini turisti koji su ovdje dolazili bili su radnici, djeca, ratna siročad, te nešto stranaca uglavnom iz Njemačke, Austrije i Čehoslovačke. Postojao je samo privatni smještaj loše udobnosti, šatori i grupni smještaj u učionicama osnovnih škola. U samim počecima nije bilo čak niti vodovoda i asfalta. Stanovnici pričaju da im je turizam pao na pamet kada su zaključili da bi Šibenčanima, koji su kod njih vikendom dolazili na izlet trabakulom (brodom) "Pataka", mogli ponuditi ipak nešto više od dobre janjetine, vina i prošeka (desertnog vina).
I tako je sve počelo, s niti manje, niti više nego 50 slamarica. Koliko su se žrtvovali i bili uporni najbolje svjedoči priča Danice Antić kojoj bi svaki dan izgledao otprilike ovako: prvo bi vodu vukla iz bunara dubokog osam metara, te bi je sama nanašala u dvije bačve, za zahod i pranje. Potom bi do devet navečer prala suđe, a od devet do ponoći gostima odjeću. no ne u perilici kojih tada nije bilo, nego bi je kuhala i trljala na dasci. U tri u jutro bi se budila da odjeću stavi sušiti, a nakon toga bi krenula u misto po kruv i mliko kako bi njene goste, kada se probude, čekala mirišljiva odjeća i topli zajutrak. Dodatno bi Danica na tržnici i po okolnim mjestima prodavala povrće iz svoga vrta, obrađivala vinograd, a, kako kaže, svojim je gostima mogla ponuditi tek jedan željezni krevet sa slamaricom i još jedan od "pršone". No, činjenica da su se pojedini gosti dvadeset godina vraćali najbolje govori o kakvoći njenog truda i njenom umijeću svladavanja stranih jezika. No, nikad ne bi odlazili a da ne budu ispraćeni širokim osmjehom, bocom domaće rakije i maraštine od grožđa što ga je uzgojila. Koliko današnji Vodičani cijene pojam nekadašnje vodičke žene koja je golim rukama podigla turizam, najbolje svjedoči kip žene izlivenog u bronci, a smještenom u parku hotela Olympija.
Vodičani kažu da nemaju neke posebne znamenitosti zbog kojih bi turisti kod njih dolazili, no s tom se izjavom ne bih složila budući da je velik broj kulturnih spomenika i arheoloških zanimljivosti u okolici grada.
U okolnim mjestima, Rakitnica, Mrdakovica, Pišća, Kamena i Okit danas se nalaze polja vodičkih težaka. No, nekada davno, još u željeznom dobu, tu su bili stanovi i sela u kojima se marljivo radilo i živjelo, o čemu svjedoče brojni materijalni dokazi. Tako je, primjerice u mjestu Šabin Brdo pronađeno oruđe, te ljudske i životinjske kosti. Također su značajni dokazi života Liburna, potom Rimljana, o čemu svjedoči Velika Mrdakovica (tzv. Arauzona), liburnsko-rimsko naselje s nekropolom, važno mjesto na jednoj od rimskih cesta koje su povezivale Jaderu (Zadar) sa Salonom (Solin). U blizini se nalazi i prirodna kaptaža za sakupljanje kišnice, tzv. ograđenica ili turska cisterna, kako je Vodičani zabunom vole zvati iako je iz rimskog doba. No, i dan danas se na ovom mjestu napaja stoka i zalijevaju maslinici. Jospi Jakovljević, na čijoj se zemlji nalazi, ispričao nam je kako se kao mladić tamo kupao iako je voda hladnija nego u vodopadu.
Nastanak Vodica povezan je s gradnjom gotičke crkvice sv. Križa, smještene kraj današnjeg hotela Punta. Prema legendi, gradnja je počela kada su jak vjetar i valovi s olujnog mora na kopno izbacili veliki drveni križ. Mještani su to shvatili kao Božji znak, pa su i crkvicu nazvali po križu. Nakon konačnog odlaska Turaka selo se proširilo izvan gradskih zidina, pa je crkva postala premala. Stoga je u samom središtu grada, šibenski majstor Ivan Skoko izgradio novu župnu crkvu Sv. Križa sa zvonikom. Ova manja, starija, danas služi za organizaciju brojnih izložbi, dok se u novoj, baroknoj, održavaju svete mise, vjenčanja, večeri klasične glazbe i ostala događanja. U blizini je i Ćorićev turanj, poznata građevina od bračkog kamena koju je sagradila imućna šibenska obitelj. Stambeni i gospodarski objekti su utvrđeni ogradnim zidom, no kako je danas u ruševnom stanju, u toranj nećete moći ući. Lijepo je znati kako je do prije dvije godine u dvorištu bilo ljetno kino.
Moglo bi se reći da nije bilo otvorenog srca, širokog osmjeha i dobre hrane teško da bi se Vodice danas razvile u predvodnicu hrvatskog turizma. Iako čak 85% gostiju čine stranci mogu iz iskustva potvrditi da nemam niti jednog prijatelja iz Zagreba, koji tu ne ljetuje ili barem nikad nije ljetovao. Mladi tu najviše vole dolaziti zbog zabave. Kažu da je tu uvijek špica! A kolika je špica najbolje se možete uvjeriti ukoliko dođete u kolovozu budući da se tada u Vodicama može "brijati" do ranih jutarnjih sati, i to u središtu grada. U kafićima naravno da ne, ali u klubovima bez ikakvog problema.
Tekst i fotografije preuzeti iz revije za turizam "Turist plus".
A svoj doprinos turističkoj ponudi u Vodicama dali su i apartmani koji su detaljnije opisani na stranici Apartmani Asadria Vodice.